Dražen Petrović – Mozart s Baldekina 1964.–93.

Dražen Petrović – Mozart s Baldekina 1964.–93.

Dvadeset i tri godine je prošlo od tragične pogibije nikad neprežaljenog ‘Mozarta s Baldekina’ hrvatske i svjetske košarke, Dražena Petrovića. Na Mirogoj je svijeću došao zapaliti i Draženov veliki prijatelj Stojko Vranković, gradonačelnik Milan Bandić. Biserka Petrović je cijeli dan bila na Mirogoju, zajedno sa sinom Acom, izbornikom hrvatske košarkaške vrste. Aco je novinarima najavio kako će cijelu reprezentaciju dovesti na Draženov grob kako bi uoči priprema i završnog turnira u Italiji sjetili se kako Dražen nikad nije volio gubiti već samo pobjeđivati.

Petrović, Dražen (1964–93), hrvatski košarkaški reprezentativac; karijeru započeo u Šibenki, od 1984. u Ciboni, od 1988. u španjolskom Realu te od 1989. u američkoj NBA ligi. Dobitnik mnogobrojnih odličja na Olimpijskim igrama (1984. brončana medalja, 1988. i 1992. srebrna), Svjetskom prvenstvu (1986. brončana medalja, 1990. zlatna), Europskom prvenstvu (1987. brončana medalja, 1989. zlatna) i drugim natjecanjima.  (izvornik: Hrvatski opći leksikon, Leksikografski zavod »M. Krleža«)

Život leti kapetane, godine prolaze, dvadeset i tri godine poslije, Tebe nema fizički među nama, ostaju nam samo sjećanja na nezaboravne partiture koje si ispisao svojom rukom, srcem i dušom. Ostaju sjećanja i svim pokoljenjima će biti preneseno i u leksikonima, almanasima zapisano, samo je bio jedan Dražen Petrović.

Tog maglovitog lipanjskog jutra (7. lipnja 1993. op. a) sve nas je s bolom i nevjericom šokirala vijest svih svjetskih medija da je na autocesti kod Ingolstadta poginuo virtuoz svjetske košarkaške scene, Naš Dražen Petrović. Jedan trenutak je bio dovoljan, jedna sekunda da život preraste u legendu, da Tvoje ime postane neizbrisiva povijest.

Cijeli Svijet i danas govori s velikim uvažavanjem o Draženu, Amadeusu, Petru, kako su ga zvali, a potvrdu svih svojih vrijednosti i kvaliteta, dobio je 2002. godine kad je uvršten i primljen u Kuću slavnih svjetske košarke ‘Hall of Fame’ u Springfildu. Kuća slavnih postala je mjesto ‘Mozartove’ besmrtnosti i priznanja za sve što je učinio za svjetsku, europsku i hrvatsku košarku. Sve do današnjih dana hrvatska se košarka nije oporavila od smrti Dražena Petrovića, često čujemo pitanja, što bi bilo s našom košarkom i koliko bi medalja osvojili da je Dražen živ.

Košarkaški počeci

Dražen je rođen u Šibeniku 22. listopada 1964. godine, mama Biserka i otac Jole uz njega su imali još i brata Aleksandra koji je bio stariji od njega pet godina i osam mjeseci. Dražen je kao mali imao problema s kukovima  i pošto je bio stariji brat uvijek je osjećao potrebu da ga posebno čuva i pazi.

Vodio je Dražena na svaki trening, kako kaže bio mu je privjesak. Uvijek bi pitao kad idu na trening, te su zajedno igrali prije i poslije treninga, tada je Dražen imao šest odnosno sedam godina.

– U prvim danima lopta je bila veća od njega, stalno se motao, trčao oko lopte, morao sam uvijek jednim okom gledati da ga netko ne pregazi. U protrčavanju za vrijeme treninga, da ne krene za loptom. Uvijek je to želio… ,- riječi su Ace Petrovića.

Tako je brat Aleksandar usadio ljubav prema košarci Draženu i ta ljubav ga je držala do posljednjeg dana. S košarkom se budio i zaspao, niti jedan dan nije propustio trening, a loptu je stalno  imao u autu kao dio opreme. U sjećanjima Draženovog velikog prijatelja Nevena Spahije, nekadašnjeg izbornika hrvatske košarkaške reprezentacije, Dražen ima posebno mjesto. Bili su najbolji prijatelji i od najranijih dana Dražen je u gradu Šibeniku među djecom uživao poseban status.

Stariji dječaci su mlađe tukli zafrkavali, ali Dražena nitko nije dirao, čak su ga i štitili. Kako je Spahija više puta govorio, Dražen je bio mudar i pametan te je bio itekako svjestan svoga statusa. Aleksandar je s vremenom prerastao u jednog od najboljih košarkaša u bivšoj državi te je napustio Šibenik i otišao u zagrebačku Cibonu, a Dražen je na velika vrata s trinaest godina zaigrao za Šibenku.  Počeo je trenirati s generacijom koja je dvije tri godine bila starija od njega. U juniorskim selekcijama pokazivao je da je rođeni vođa, imao je jako osobnost i znao je koristiti glavu. U juniorskoj ligi je postizao pedesetak koševa po utakmici.

Od ranih dana mrzio je poraze, Spahija za to vrijeme govori: – porazi, porazi… nije ih podnosio. Mrzio je poraze. Kada bi izgubio na haklu protiv lokalne djece satima nakon toga nije htio pričati. Nakon svake utakmice u dvorani je ostajao i vježbao šut. – je uz talent koji mu je Bog dao imao i želju i volju za radom. Obožavao je košarku i nije mu bilo teško i u najranijim godinama svoje košarkaške karijere trenirati i dva, tri puta dnevno. Pet stotina ubačaja svako jutro, u 7 sati prije škole, bio bi uobičajeni trening za Dražena. U dvorani je uvijek bio prvi, a odlazio zadnji s treninga. Rad, rad i samo rad. Poput Dražena u svim športovima bilo je talentiranih klinaca, ali talent je samo 30 posto, a ostalo je rad.

Kod Dražena je i talenat i rad bio u omjeru 100 posto.  Njegova upornost je rezultirala s tim da je već sa petnaest godina bio uključen u rad s prvom ekipom Šibenke. Njegov rad i upornost sa šesnaest godina mu donose titulu najboljeg mladog igrača u zemlji. U to vrijeme Dražen sa juniorskom reprezentacijom osvaja zlatnu medalju na Europskom juniorskom prvenstvu, te nakon toga dobiva sve veću minutažu u prvoj momčadi Šibenke. U sedamnaestoj godini Dražen je postao vođa – lider, ne zato što je sam želio to, nikada nije forsirao i tražio da bude lider,  oni su mu ga dodijelili i on je prihvatio biti lider pomlađene momčadi Šibenke. Doveo je momčad Šibenke do dva finala Kupa Radivoja Koraća, i naslova prvaka bivše države sa Šibenkom, koji im je poslije oduzet jer Šibenka nije došla na ponovljenu utakmicu protiv Bosne iz Sarajeva u Novi Sad. Dražen nikada nije vratio zlatnu medalju jer je govorio da ju je športski osvojio i ona je samo njegova, poslije svih finala i utakmica opet se vraćao u dvoranu trenirati po pet, šest sati jer je znao da je budućnost ispred njega.

– Radnik, fanatik, ovisnik o košarci, da bio je. I znate zašto? Ne zbog toga što je provodio sedam, osam sati na dan u dvorani, nego zato što nije propustio niti jedan dan bez treninga.-  rekao je Aleksandar Petrović o svom bratu.

Nakon svega Dražen je postao najtraženiji košarkaš na kugli zemaljskoj s osamnaest godina, europski košarkaški klubovi i američki sveučilišni su htjeli najboljeg mladog košarkaša Europe, ali on je znao da sve dolazi u svoje vrijeme. Kad je odlazio iz Šibenika rekao je: – ako je istina da se prva ljubav nikada ne zaboravlja, onda je Šibenik ostao u meni od prvih dana. Tamo je sve počelo – premda sam emocije često gurao u stranu, nikada zapravo nisam imao dovoljno vremena, teško je nemoguće zaboraviti te prve dane. Acine treninge, dan kad sam prvi put ušao u dvoranu, sve one sate koje sam proveo na parketu. Lopta, koš i ja. Šibenik je odredio moju karijeru i pokazao put. I to je priča koja kraja nema. Nadam se međutim da će razumjeti za ono što želim od košarke moram ići dalje. Moram zatvoriti jedan da bih otvorio drugi krug!! Dražen je otvarao krug po krug i u svakom krugu je ostavio neizbrisivi trag. Za njega je sve to bila samo igra, igra u kojoj je težio da ode do savršenstva. Nakon Šibenke na redu je bio novi krug, odnosno klub, Cibona. S Cibonom pokorio Europu Došavši u  Cibonu, Dražen je otvorio jednu novu stranicu klubu i igračima koji su uvidjeli da s Draženom ništa nije teško napraviti dok je On s njima na parketu pa ni pokoriti košarkašku Europu. Puno puta je u svojim utakmicama postigao i pedeset, šezdeset, sedamdeset koševa, a talijanski novinari su  njega i njegovu igru proglasili izvedbom virtuoza i proglasili ga košarkaškim Mozartom svih vremena.

U Zagreb je Dražen donio spektakl, doveo je Europu i gledatelje, željne uživanja u virtuoznim izvedbama košarkaške simfonije pisane rukom Našega Amadeusa. Četiri godine u Ciboni Draženu je bilo dovoljno da pokaže cijelom svijetu svu raskoš svoga talenta. U Draženovo vrijeme Cibona je osvojila sve što je mogla osvojiti.  Bili su dvostruki Europski prvaci, pobjednici europskog kupa, prvaci kupa Koraća, državni prvaci, pobjednici kupa bivše države. Sudjelovali su još u nekoliko finala koja su nesretno izgubili.

U to vrijeme je trener Cibone bio Mirko Novosel koji je o tom razdoblju rekao: – Dražen se pridružio ekipi koja je osvojila nacionalno prvenstvo, ali koja je potonula u europskoj ligi sa nula pobjeda i deset poraza. On je bio ta kvaliteta koja nam je trebala da postanemo europski prvaci, pobjednici. Tada su rame uz rame igrala dva brata Petrovići i Aco je o tim danima rekao da su to bili njegovi najlakši i najbolji dani karijere. Dražen nije respektirao suparnike, a niti ga se moglo uhvatiti na sentimentalnost. Na terenu je priznavao samo pobijede i tako je prvo što je napravio u dresu Cibone, svom bivšem klubu Šibenci uvalio 56 koševa.

Navijači Šibenke su mu skandirali : – Dražene ti si naš! Nemoj više Dražene !, a on je zabijao, i zabijao. Nakon utakmice je rekao: – Ne nije mi bilo teško, uspomene su uspomene, ljubav je ljubav, ali na terenu ne poznajem i ne priznajem nikoga. Dat ću im opet 56 koševa, ako ću moći!!

Dražen je bio Cibona i momčad za sebe, tako je nakon jedne utakmice koju je izgubio od Cibone opisao Dražena i Cibonu trener talijanskoga prvaka Simca Dan Peterson. Dražen je u Cibonu doveo i drukčije radne navike, njegove treninge i načine treniranja mnogi su treneri prenosili na druge igače, a pogotovo na mlađe. Jutarnji treninzi su postali obvezni, a individualni dio rada s igračima uobičajen. Uvijek su govorili, ako može Dražen, možete i vi. Četiri godine u Ciboni su prohujale poput vihora, brzo i neponovljivo, nikada više, došao je dan za oproštaj, Dražen je odradio i napravio slijedeći krug, trebalo je izgraditi veći i još sjajniji krug njegove karijere. Portland ga je čekao već treću sezonu nakon što su ga draftirali, a on je znao da još nije spreman za NBA, nije bio od onih koji preskaču stepenice išao je polako jednu za drugom.

Preko trnja do zvijezda, izabrao je Real Madrid, jedini Europski klub u koji je htio tada otići, kraljevski klub, je zaslužio u svojim redovima imati kralja, virtuoza Mozarta.

O svojoj odluci ne odlaska u NBA je rekao: – ne znam nisam siguran,. NBA liga je izazov, ali i opasnost. U Europi sam zvijezda, tamo – tko zna. Ne, nije u pitanju samopouzdanje, uvijek sam imao dovoljno samopouzdanja, ali veliko je pitanje hoću li tamo dobiti pravu priliku. Zapravo ima još vremena. Zasad će ostati Europa. Kralj u kraljevskom klubu Real Madrid je bio klub koji je imao noćne mora zvane Dražen Petrović, kao posljedice redovitih poraza u susretima sa Cibonom i sa Draženom, noćna mora koja je Draženovim dolaskom u Madrid prerasla u status obožavanja. Dražen je sa sobom i u Madrid doveo radne navike i spektakl, nitko ne može zaboraviti 62 koša koja je zabio za Real u finalu europskoga kupa.

A Aco se prisjeća utakmice u Zagrebu protiv Reala kad je po završetku utakmice Dražen imao još dva slobodna bacanja. Bilo je jedan razlike za Cibonu i Dražen je trebao promašiti ili jedno za produžetak ili oba bacanja za pobjedu Cibone. Prva utakmica protiv Cibone u njegovoj dvorani u Zagrebu. Prepuna dvorana navija za Dražena, zovu ga, kroz cijelu utakmicu je doživljavao ovacije zagrebačke publike i na kraju na liniji slobodnih bacanja prilazi mu brat i moli ga: – Dražene, molim te promaši, vama je svejedno, ionako ćete nas u Madridu pobijediti, Dražene zbog ove publike i zbog nas, imamo premije za pobjedu, pobjedu Dražene. – On se samo nasmijao i pogodio oba bacanja za pobjedu Reala. Nije znao, jednostavno nije znao gubiti! Dražen je postao prevelik i za Europu, zatvorio je i taj krug uspješno kao i sve do sada, ostao je još jedan izazov, otvoriti vrata NBA, biti pionir, prvi koji će pokazati put ostalim europskim košarkašima i dokazati prepotentnim amerikancima da je košarka ipak šport koji je potekao sa starog kontinenta. Dražen se odlučio za NBA.

Preko noći se spakirao i otišao. Dražen u NBA-u – Zašto sam otišao preko noći? Europa više nije mogla ponuditi ono što sam želio. Zapravo, svaka večer je bila ista. Da, volim pobjeđivati, ali što sam još u Europi mogao ostvariti? Bio sam prvak, osvojio toliko trofeja. Ponoviti kup prvaka? Pa što, ionako bi svi rekli dobro, opet je osvojio, ne, nije li već nekoliko puta to osvojio. Ovo je izazov koji nisam imao pravo propustiti. Ne znam što me čeka, ali znam da ovdje mogu igrati, ako će biti dovoljno minuta. – to je rekao Dražen nakon potpisivanja ugovora sa Portlandom.

Dražen se u Portlandu nije naigrao, trener Rick Adelman mu nije vjerovao, uvijek je prednost davao Drexleru i Porteru izravnim konkurentima za mjesto u momčadi. U biti on je Dražena i doveo u Portland da njih dvojicu natjera na žešći rad i zalaganje. Dražen je u osamnaest mjeseci koje je proveo u Portlandu igrao epizodne uloge.

O tim danima je Dražen govorio: – ne znam, ne znam. Ne mogu utjecati na mišljenje Adelmana, a ni kluba također. Kako se osjećam? Sjajno! Sjedim na klupi, nitko me ništa ne pita, igram na kraju utakmice. Ubacim nešto. Zapravo ako bih mogao reći, onda sam svakako u statusu najskupljeg navijača NBA lige. Sjedim svake večeri i zarađujem milijun ili nešto više dolara za pet minuta koliko ću dobiti, ako je Adelman raspoložen i ako je rezultat pravi!- Dražen je još više ojačao u Portlandu i odlučio je otići samo u klub u kojem će mu vjerovati i u kojem će igrati. Dražen je nakon Portlanda otišao u New Jersey Netse, otišao je iz kluba u kojem mu nitko nije vjerovao osim Clyda Drexlera. On je o Draženu izjavio da je siguran da će Petrović napraviti veliku NBA karijeru u Netsima, igrači kao Dražen uvijek uspiju. Drexler je nakon Draženove smrti ponio i trofej ‘Dražen Petrović’ kao MVP igrač McDonald¨s košarkaškog turnira.

Dražen je u Netsima naprosto eksplodirao i osvojio je 1992. godine i titulu najboljeg šutera u NBA-u, ali All stars utakmicu nije vidio i tu mu je nanesena još jedna velika nepravda tijekom njegove karijere u NBA-u.

Ja nisam Jugoslaven, ja sam Hrvat

Barcelona, Olimpijske igre 1992. godine. Hrvatska u ratu napaćena, sa velikim oduševljenjem prati uspjehe naših športaša u Barceloni, a tamo u košarkaškom finalu Dream Team ( ekipa snova ) s jedne strane, vođena velikim Michaelom Jordanom, Magic Earwin Johnsonom, Larry Birdom, Charles Barkley, Patrickom Eawingom i ostalima po svim stručnjacima najbolja ekipa svih vremena na jednim igrama u povijesti košarke. Te s druge strane Dražen Petrović i ekipa umjetnika i ratnika. Nitko nikada nije bio blizu ‘ekipi snova’ kao mi kad smo košem Arapovića poveli u desetoj minuti utakmice. Amerikanci su bili šokirani i u unezvjereni. Mala Hrvatska predvođena Petrovićem, Rađom, Kukočem imala je vodstvo spram ‘Ekipe snova’. Bili su to trenutci ponosa i slave.  Dražen je s ponosom isticao svoje Hrvatstvo, i štrajkao je glađu ispred UN-a, agitirao za priznanje Hrvatske, pomagao svima i ponosio se time da je Hrvat. U Chicagu je jednom prilikom za vrijeme rata prišao glavnom spikeru utakmice i tražio od njega ispriku: – ja nisam Jugoslaven, ja sam Hrvat! – od tada ga nitko nije više zvao Jugoslavenom u NBA-u.

Život leti Kapetane

Život s Draženom, on je tu među nama svima. Onima koji su ga osobno poznavali kao i onima koji su uživali u njegovim igrama i virtuoznosti. Danas o Draženu pišu i govore mnogi, znani i ne znani. Posjećuju njegovo vječno počivalište na Mirogoju, pale svijeće, i mole se za Njega. Posjećuju njegovo mjesto u Kući slavnih u Springfildu, spomenik u olimpijskom parku u Luosanni. Njegov rodni grad Šibenik, a i Zagreb u Draženu Petroviću su imali čovjeka koji je dao puno svome gradu, Zemlji, Svijetu.

Njegovoj majci Biserki je jednom prilikom stariji gospodin prišao na Mirogoju i rekao:  – nemojte biti tužni, Vi ste ga rodili, ali On je Naš! –

Život leti kapetane, negdje gore igraš igru s anđelima i naša srca i srca naše djece nikada neće zaboraviti virtuoza, MOZARTA S BALDEKINA!

Tekst/Foto: Mario ĆUŽIĆ/ZNA

Leave a Reply