Jakša Jordes je saksfonist koji na domaćoj sceni djeluje već dugi niz godina. Iza njega su broje suradnje s raznim glazbenicima te dva albuma. “Kralj saksofona”, kako su ga mediji prozvali, jedan je od sretnika koji živi samo od svoje glazbe
Dugo ste na sceni. Kako je krenula vaša glazbena karijera? Jeste li oduvijek znali da ćete se baviti glazbom?
– Kao dijete sam uvijek svirao i kao nekim čudom uvijek su me ljudi željeli slušati kako muziciram, mada tada nisam imao pojma. Oni su krivi za ono što sam danas. Tako je to krenulo. Oduvijek sam znao da ću biti muzičar i da ću svirati sa bendovima. Prvo razočarenje sam doživio sa 11 godina kad su mi dali prvi joint i ja svirajući mandolinu sam skužio da taj instrument nije zastupljen u bendovima. Nikad više je nisam svirao. A i više ne pušim travu.
Zašto saksofon a ne primjerice gitara ili klavir?
-Svirao sam u limenoj glazbi klarinet i završio muzičku školu u Dubrovniku . Tada opet razočarenje ni klarinet se ne svira u bendovima . Totalna praznina. Postao sam konobar.
Sjećate li se svog prvog solo nastpa, jeste li imali tremu i imate li je danas kad izlazite na pozornicu?
– Naletio sam na frenda koji mi je rekao da neki njegov frend prodaje saxafon. Po kiši sam otišao po njega,kupio kartu za Korčulu (Lumbardu), zatvorio se 4 mjeseca u sobu i vježbao, došao nakon toga u Zagreb, nakon 3 dana sreo Gobca i zasvirao sa Psihomodo Pop u Domu sportova. Isuse, nije se znalo tko je luđi , Gobac ili ja. Nemaš vremena za tremu. Tremu doživljavaš kad previše misliš na sebe. Je*** to! Treba misliti na ljude.
Tijekom karijere ste ostvarili mnoge glazbene suradnje, nema s kim niste svirali. Koju suradnju biste izdvojili kao najuspješniju?
– Izdvoio bih da sam poslije toga upoznao dedu Rundeka. Mog uzora i antijunaka, svirao sa njim 9 godina. Neprocjenjivo iskustvo sa tim nesebičnim čovjekom koji mi je sve objasnio.
Jeste li zadovoljni prisustvom u medijima i koliko mediji imaju sluha za glazbu kakvu vi izvodite?
– Nekad su mediji i muzičari bili cjelina u novim idejama. A danas? Hrpa promiskuitnetnih cajkaša,tamburaša. Čast iznimkama. Rijetki su, ali stvarno se bore protiv vjetrenjača.Znam neke teško razočarane novinare koji rade što moraju, a ne što vole i žele. Takva nam je nacija,vodeći ljudi,političari,tjeraju radnike na sve moguće ustupke bez skrupule. Možda će mo jednom skupiti snage oduprijeti se.
Puno nastupate po Hrvatskoj i regiji. Razmišljate li o proboju na strano tržište?
– Sviram ponekad vani ali vani je to veliki biznis . Za to treba imati menagera što ja nemam jer sam iz Hrvatske – male zemlje za veliku dosadu.
Imate osebujan imidž. Tko se brine oko toga dijela?
– Za moj imidž brinem sam, on je odraz mog bunta prema uštogljenim ljudima i klišema.
S kim se družite na sceni?
– Na sceni se družim sa puno ljudi, a najviše sa pop-rock scene . Mislim da sam im svima gostovao na albumima ili live svirkama. Izdvojio bih Nenu Belana,Rundeka i Cagiya iz D-toura kao posebne umjetnike, meni drage ljude.
Koji su izvođači utjecali na glazbu koju izvodiš?
– Za mene su saxafonstički uzori Maceo Parker i Stan Getz. Skrenuo bih pažnju na Igora Geržinu. Odličan je.
Jeste li zadovoljni reakcijama publike?
– Naravno. Publiku ne možeš zavarati. Možeš im medijski uvaljivat laži ali uživo se to odmah prepozna.
Radite li još nešti ili se bavite samo glazbom?
– Isključivo se bavim muzikom.
Može li se danas u Hrvatskoj živjeti od glazbe?
– Ja živim od muzike, ali uz puno odricanja i teškog rada. Cajke i šund žive izvrsno. Samo pogledajte debelu večinu klubova u Zagrebu,Splitu,Zadru… samo cajka trešti. To je kao cool a kao nitko je ne sluša. Zanimljiv paradoks.
Kakvi su vam planovi i gdje se vidite za 10 godina?
– Za sada kao i uvijek je isti plan, svirati .Možda jednom ako doživim starost, želio bih se uz muziku, baviti sa uzgojem ljekovitog bilja. Mada ne znam kako, kad nam EU to sve više zabranjuje, a naši poslušnici samo izglasavaju zakone u njihovu korist.
ZNA.HR
