IZ MOG ĆOŠKA: Koga mi to lažemo?

IZ MOG ĆOŠKA: Koga mi to lažemo?

piše: Marina BOLANČA RADUNOVIĆ

Kažu da cijela “industrija” psihoterapije leži u zajebu koji se desi u prve tri godine života. Prije nekog vremena, a taman u vrijeme kada je moje dijete imalo manje od tri godine, bila je aktualna jedna od prvih kampanja UNICEF-a “Prve tri su najvažnije”. Bilo je tamo nekih vrlo konkretnih uputa o tome što trebamo činiti da ne zeznemo te prve tri, od toga da je potrebno sjesti na pod i igrati se s djetetom, čitati mu priče, do toga da se dijete neće razmaziti maženjem. Sve bi to bilo divno i vrlo primjenjivo kada bi sva djeca bila ista, tj. kada bismo bili svjesni da ispred sebe imamo konkretnog čovjeka s karakterom, a ne tijelo koje razvija svijest.

I onda odgajan ovako ili onako, emotivno razvijen ili ne, postanemo odrasla osoba s hrpom grešaka u ponašanju, osjećanju svijeta i međusobnim odnosima. Sve to neraskidivo je vezano uz našu sliku o nama samima tj. načinom na koji se doživljavamo, a tu se krije osjećaj nepotpunosti, nedostatka kojeg panično tražimo da popuni netko drugi. U toj zamci da netko drugi treba zaštopati naše nedostatke leži duboki osjećaj povrijeđenosti, nepravde i jednostavno osjećaja da smo žrtve svoga nepotpunog života.

Fascinantno je koliko smo hrabri tražiti od drugih da podnesu teret naše nepotpunosti, a da pri tome nismo spremni zaroniti u sebe same i pronaći to mjesto u sebi koje nije potpuno. Znatno lakše je zaštiti to svoje krhko ja na način da zatvorimo to mjesto, izgradimo sliku o sebi za koju vjerujemo da će imati prolaz kod okoline i očekivati da netko drugi prepozna gdje je ta praznina i nesebično je nadopuni. Živeći godinama u takvim odnosima u kojima nismo za početak pokrpali sami sebe, a onda ni izrekli ono što želimo, trebamo i mislimo zateknemo se u situaciji da živimo pored totalno stranca niz godina, frustirani, nesretni, jadni i bolesni.

Tek u potpunosti svjesni sebe, svih svojih vrlina i mana, svih svojih slabosti, potreba i želja, te prihvaćanjem da smo eto mi baš takvi i nikakvi drugačiji riješit ćemo se tereta kojeg nosimo i slika koju želimo da drugi o nama vide, postat će stvarna slika onoga što u biti jesmo. A to je tako lako, jer biti ono što jesi je i tako tu, samo treba otpustiti kočnicu, skinuti masku i biti dovoljno hrabar da ne nekima to naše pravo ja neće svidjeti. Pa što ako neće, postoje oni kojima hoće i fascinantno je kako će samo tako, lako poput vjetrića ti novi ljudi ušetati u našu blizinu. Kad sada čitam sve ovo čini mi se beskrajno jednostavno i već imam osjećaj da i ja to mogu bez straha napraviti. I onda baaam! Buđenje! Ali bit ću sama u tom svom iskrenom svijetu, pre malo nas je takvih, neee to nema smisla. Ima, i te kako ima. To je samo takva lančana reakcija, jer naša svjesnost sebe dat će nam slobodu, a ona pak iskrenost, na taj način dajemo priliku i onima koji nas okružuju da otvore svoje ja, prestano grčevito čuvati sliku koju su kreirali i očekivati od drugih da popune njihove praznine.

Fascinanto je koliko se na prvi pogled otvorenih i dubokih odnosa skriva iza naše nemoći. Prije neki dan komentiramo na jednom babinjaku, mi curke s bračnim stažem od po cca desetak godina kako više ne znamo za niti jednu normalnu vezu ili brak. U svakom je netko zauzeo dominantnu ulogu, a netko se proglasio žrtvom. I sve na prvi pogled štima, međutim kad zagrebeš ispod površine, odigneš tepih, a kad tamo tuga, čemer i jad. Samo je bilo pitanje tko je prvi zapojasao poziciju zvanu upotpuni me! Jedan se tako prikopčao na onog drugog i vuče iz njega van sve ono što mu samom nedostaje. Dobio je moć, osjeća se ispunjenim i cijeli je svijet njegov. No, koga mi tu lažemo? Niti je taj prvi auto na benziskoj postaji s neograničenim iscrpljivanjem spremnika za gorivo ovog drugog. Nisam ziher da je to nešto što bismo poželjeli svojoj djeci. Ni da dominiraju ni da su žrtve. Oba su stanja kriva i vode u propast. Zato za svoje i njihovo dobro prestanimo prosuđivati druge po onome što nam mogu dati, počistimo svoja emotivna smetlišta i otvorimo se prema drugima. Garantiram vam da će se povesti za vama, a ako i ne, ništa niste izgubili, pustite ih… Vama će se sigurna sam vratiti čišći i spremniji da podnesu teret svojih osobnosti, bez da očekuju kako to treba nositi netko drugi.

Samo hrabro, pusa

Marina

Leave a Reply