piše: Krešimir BUTKOVIĆ
Bil sam u Maksimiru. Jaka stvar, pomislili bi neki. Za mene izuzetno jaka jer sam u njemu zadnji put bio prije 24.godine.
Elma me gura šetalištem, a mene podilaze srsi. Ježim se od ljepote. Potisnuta sjećanja naviru i ja bez daha pričam prijateljici o vremenu koji sam provodio u parku.
Zadnji put sam tu bio prije nego što sam nastradao. Satovi tjelesne nastave zbog manjka dvorane povremeno su održavani u parku. Sjećam se trčanja kraj jezera, nogometa na livadi i onda me misli odvedu u vrijeme kad sam bio mali klinac u izviđačima. Imali smo neka druženja kraj Vidikovca. Igrali ”marama”.
Klinci kao klinci svako malo bi trknuli po neki sladoled, šećernu vatu i nalijevali se sokovima. Odjednom me stisnulo u želudcu. Nigdje toaleta na vidiku. Spazih taj nesretni Vidikovac i naivno pomislim da će tamo biti kakvog WC-a. Uđem u napušteno zdanje kad tamo ničeg. Izgubim se na stepeništu i završim u mračnom podrumu u koji uletim s tenisicama i završim do gležnja u govnima. Netko je, čini se, isto tražio no bezuspješno toalet. Izletim ko špriher iz Vidikovca stružući tenisicama po rosnoj travi da se što prije riješim smrdljivog tereta.
Elma me dogura do kraja šetnice. Uspon do Vidikovca je prestrm. Ona me ne može odgurati do vrha. I dan danas pamtim pogled na šetalište i jezera. Mi skrenemo na usamljenu klupicu kraj Drugog maksimirskog jezera. Sjedimo i osluškujemo mir. Patkice i labudovi plivaju jezerom. Na obali se sunčaju kornjače. Vrana se glasa.
Nitko ni ne razmišlja o tome da je ovaj park otvoren 1794. godine na inicijativu biskupa Maksimilijana Vrhovca. Pedesetak godina kasnije, točnije 1839. biskup Juraj Haulik daje urediti park u engleskom pejzažnom stilu. Park šuma je inače u ono vrijeme bila prva takva u jugoistočnoj Europi. Arhitektonska djela unutar parka osmislio je graditelj Franjo Schücht. Park ima pet jezera što prirodnih što umjetnih. Pred očima mi uvijek zatitra onaj crno-bijeli filmić u kojem se prikazuju mali čamčići u kojima purgerski gospodičići vozikaju mlade dame po jezeru.
Mišlju se vratim u stvarnost, u topao proljetni dan. Gledam kako je Maksimir pun u radni dan o podne. Promatram te mlade mame koje guraju kolica s bebama i bezbrižno čavrljaju. U tu sliku pretope mi se slike sa starih razglednica u kojima kinderfrajle šeću djecu u kolicima svojim mladim gazdaricama. Razmišljamo kako bi lijepo bilo prošetati oko velikog jezera. Odjednom se stanem grohotom smijati jer se sjetih predavanja svog pokojnog profesora Kupešića iz povijesti koji nam je pričao da je potkraj rata i vladavine NDH Hrvatska ratna mornarica bila stacionirana na Maksimirskom jezeru.
Elma me pomalo gura do restorana. Htjeli bi se okrijepiti sladoledom ili kakvim pecivom. Restoran kao da nije promijenio izgled od mojeg zadnjeg posjeta. Ljubazno osoblje nam nudi samo gablece i piće. Na brzinu popijemo kavu i kakao. Idemo u Zoološki vrt. Teta nas pušta besplatno. Prije toga Elma mi u Paviljonu jeka svojim anđeoskim glasom pjeva svoju predivnu skladbu Ave Marije.
Ulazimo preko mosta u obnovljen zoološki vrt. Nalazi se na južnom dijelu parka. Predivan je, iako oboje tugujemo nad uzničkom sudbinom životinja. Zoološki vrt najstariji je u jugoistočnoj Europi. Osnovao ga je Mijo pl. Filipović 1925g. iako je o njemu bilo govora još 1905.g. kad su o tome zborili banski savjetnik dr. Ivo Malin, prof. dr. August Langhoffer i dr. Ervin Rössler. Na dan otvorenja vrt je imao tek tri lisice i dvije sove. Danas je u parku više od 275 vrsta životinja i 2225 jedinki s gotovo svih kontinenata. Vrt je odlično pristupačan osobama u kolicima, pregledan i informativan. Užitak je bio šetati među tim zdanjima. Poneke životinje imaju svog sponzora. Trenutno se rade zdanja pod kineskim pokroviteljstvom.
U Maksimiru jednostavno izgubiš pojam o vremenu. Vrijeme stane oko tebe no prolazi brže no što misliš. Sjediti kraj jezera i promatrati površinu vode, slušati pjev ptica, uživati u brčkanju pataka i labudova znači uživati i psihički se obnoviti.
Mnogi Zagrepčani zaboravljaju taj prirodni lijek nadomak ruke. Kad ste tužni, osjećate li se osamljeno ili jednostavno imate potrebu nekamo otići, skoknite do Maksimira, nećete požaliti. U šetnji njime osjetit ćete duh prošla vremena, toplinu oko srca i mir u duši. Maksimalni mir kakav samo Maksimir može ponuditi. Naravno da neću čekati iduće 24.godine da ga posjetim. Maksimir mi treba. Svima nam treba i vječna hvala Vrhovcu i ekipi što su nas usrećili njime.
Bok svima, i čitamo se!
