piše: Krešimir BUTKOVIĆ
Gotovo neprimjetno sustigla nas je vijest da je u 89. godini preminuo poznati zagrebački arhitekt Slavko Jelinek. U doba ondašnje Jugoslavije vinuo je mnogobrojna zdanja nebu pod oblake tako da je bio tvorac mnogih nebodera u Zagrebu poput onih u Zapruđu ili Veslačkoj ulici.U jednom od tri stambena tornja u Veslačkoj je i sam stanovao.
Danas, kad nas put nanese u Zapruđe, Sopot, Trnsko, Maksimir ili pak Trešnjevku možemo se diviti njegovom umijeću. Zagrepčani su se godinama divili njegovom zajedničkom arhitektonskom postignuću s arhitektom Berislavom Vinkovićem. Riječ je o svima nama poznatom zdanju ”Zagrepčanki”.
Zagrepčanka je dovršena 1976. godine i do izgradnje Eurotowera bila je najviša poslovna zgrada u Hrvatskoj. I dan danas drži rekord s najvišim uredom u Hrvatskoj. Neboder smješten na križanju Savske ceste i Vukovarske avenije još kao klincu oduzimao bi mi dah. Sjećam se da bi kraj Zagrepčanke prolazili kad bi išli baki u posjetu. S nestrpljenjem bi iščekivali trenutak kad ćemo ugledati to prelijepo zdanje svo u staklu. Iako smo živjeli na četvrtom katu visina ovog zdanja tjerala bi nam strah u oči. Jednom prilikom roditelji su tražili neki namještaj u prodavaonici u blizini i pješice smo prolazili kraj nebodera. Pogledao sam u vis i u čudu gledao gdje vrh zgrade nestaje u tamnim oblacima koji su donosili kišu. Zamišljao sam kako je negdje lijepo stajati na vrhu zgrade i promatrati panoramu grada ili pak puštati papirnate aviončiće koji bi mogli barem sat vremena lebdjeti zrakom.
Impresivna građevina visoka je 96,4 metara. Ima 26 katova i kompleks je sazdan od tri dijela; središnji i najviši, zatim drugi po visini od 21 kata je zapadno krilo, te treći istočni koji ima 19.katova. Nažalost, zgrada je već od samog začetka imala problema s materijalom. Naime fasada joj je od bijelog mramora koji je nakon desetak godina počeo otpadati i padati izvan travnjaka pa je predstavljao opasnost za djelatnike. Zbog toga je izgrađen zaštitni tunel od dasaka i čelika kojim se dolazilo u zgradu. Predivnu zgradu još više je krasilo reflektivno staklo u kojem se ogledao Zagreb. Podne grede su od tamno zelenog stakla. Nikada nisam ušao u Zagrepčanku. Jednostavno nije bilo prigode. Da jesam, vjerojatno bih uživao u predivnom mozaiku Ede Murtića. I sam okoliš zgrade urešen je raznim umjetničkim instalacijama i fontanom.
Jedno je sigurno, nikada neću trčati maraton u neboderu. Naime, povodom Mjeseca borbe protiv ovisnosti, od 2012 svake godine trči se utrka po stubama pod nazivom ”Zagrepčanka 512”. Organizira ju Društvo športske rekreacije ”Aktivan život”, a sportaši trebaju pretrčati 512 stuba i startaju po jedan natjecatelj svakih trideset sekunda. Broj je ograničen na 250 natjecatelja. Kad razmišljam o Zagrepčanki ne mogu a da se ne sjetim onog smiješnog spota Željka Pervana koji stoji navrh zgrade i pjeva karikiranu verziju ”Serbus dragi Zagreb moj”. Mislim da mi je to i jedini uvid u perspektivu koja se dobije s vrha zgrade.
Inače, arhitekti su se za Zagrepčanku inspirirali neboderom Thyssenhaus u Dusseldorfu. Ne znam hoću li ikada imati priliku ući u zgradu i otići na najviši vrh. Jednom, kao klinac, popeli smo se na ravan krov naše zgrade. Nekako sam se primakao ivici. Nigdje ograde. Šljunak na krovu. Počelo mi se jako vrtjeti u glavi. Na bolan način otkrio sam svoj strah od visine. Više nikada nisam kročio na niti jedan krov. Više ni neću. Ne mogu, a ni ne želim. Danas gradom niču mnogobrojni neboderi no Zagrepčanka je bila i ostala posebna u srcima Purgera. Iako se ruinira, iako postoje možda i ljepše zgrade, iako postoji i viša zgrada, a planiraju se nove i veće, za nas je ona ljepotica nenadmašne ljepote.
U trenutku dok se opraštamo s velikim arhitektom Jelinekom, usred grada stoji spomenik jednoj neizmjernoj ljubavi prema arhitekturi i visokim zgradama. Ima li ičega ljepšeg od toga kad nam netko za života ostavi u naslijeđe svoja najljepša i najvrjednija djela? Zagrepčanka će zasigurno ostati spomenik moderne arhitekture kojem će se diviti i mnogi naraštaji koji će tek doći. Jelineku i Vinkoviću Zagreb se mora nekako odužiti jer oni su nas zadužili svojim umijećem. Ponekad, kad se zaželite visina, posjetite Zagrepčanku, našu ljepoticu za sva vremena. Zdanje koje grije naša srca i ispunjava dušu toplinom. Goropadna ljepotica jedan je od simbola ovoga grada. Pomozimo da tako i ostane.
Bok svima, i čitamo se!
