KAJ PURGERI ZNAJU: Kaj purgeri znaju o svom gradu – Munjara!

piše: Krešimir BUTKOVIĆ

Nekidan slušam Radio Sljeme. Slušatelji se javljaju uživo i iznose probleme gradonačelniku. Milan sve pozorno sluša i u hipu rješava rupe na cesti, mačke na grani, buku od susjeda.

I sad, javi se neka žena i veli da ima problema s rasvjetom. Naime, Elektra je stavila te lampe baš pod njen prozor i svijetli joj “kak v Betlehemu”. Odmah je brižna rekla da je preveć tih lampi upaljeno i da se bez veze mora trošiti te struje, a i onak se vidi kak u pol bijelog dana.

Je, gospon gradonačelnik su joj odgovorili da on to ne mogu riješiti kak je svima volja jer ima puno ljudi kojima paše ta jaka iluminacija zbog koje je i smanjena stopa narušavanja javnog reda i mira u Zagrebu. Dok svetli mam je dobro, a prvi put je v Zagrebu zasvetlilo 5. studenog 1907.

Baš te godine rodil se i moj dida koji je uspio dogurati do svoje 97.godine, a onda se naglo umoril i sklopil oči sanjajući neka nova mora i nove gradove.

Te 1907. godine iz Munjare u Vodovodnoj ulici krenula je struja prema Jelačić placu gdje je zasvetlila prva električna žarulja. Munjara je bila prva električna centrala u Zagrebu, a u tom danu svijetlilo je od Frankopanske do Praške ulice i Zrinjevca. Išlo se u večernji špancirung po Ilici i uživalo u novom zagrebačkom ruhu. Je, sad kad se vrnemo u današnji Zagreb možemo opet čuti našeg gradonačelnika kak educira poštovanu slušateljicu da u gradu ima na desetke tisuća rasvjetnih stupova, tisuće i tisuće žarulja i da obećava da bu ranije isključil i kasnije uključil javnu rasvjetu i da bu se time na godišnjoj razini uštedjelo dovoljno da se izgradi novi vrtić. Morti bi mogli po ljetu, za vrijeme punog Mjeseca i kad je vedro i zvjezdano nebo, uopće ne paliti lampe i time uštedjeti za izgradnju Dinamovog stadiona. Nego, da se ja vratim malo na svog dedu kaj se rodil iste godine kad su i Purgeri postali ”prosvijetljeni”.

Dakle, jednog jutra, prije nekih petnaestak godina, zovne moj dida svoju snahu, a moju mamu: ”Dušo, ma molim te lijepo dođi vidi kak ovi luftbaloni lebde celu noć pred prozorom. Baš si ih gledam kak su lepi i kak mogu dugo tu biti!” Naravno, deda je već bil malo na svom novom putu i više nije kužil da je cijelu noć gledal u lampu na stupu pred prozorom. Danas je moja baka, kojoj je sad 91. godina presretna kaj ti ”luftbaloni” svijetle tak jako jer ona slabo vidi po noći, a ne da joj se paliti svako malo svjetlo u sobi. Ovak si digne roletu i problem je riješen.

Ne znam jel’ Zagreb odan HEP-u il se prebacil na neku drugu elektrovodnu opciju, no nama su na vrata pokucali iz T-coma i ponudili struju. Ti vrapca, pa kaj bumo se uštekali v mrežu prek telefona? Brus! Tata su rekli da on ne bu više niš dal Nijemcima, da nas dobro deru s impulsima i da bu on spasil hrvatsko gospodarstvo trošeći hrvatsku struju od hrvatskog ponuđivača. Istinabog struja nam uvelike dolazi od Slovenaca i Krškog no to nam dođe ko električna alimentacija iz raspadnutog braka. I tak, sad zahvaljujući Munjari i 1907. mi za Božić uživamo u božićnoj rasvjeti, raspravljamo o kiču i gledamo u rasvijetljene izloge. Sve se blešči kak v raju. Ja pak, kad se sjetim rasvjete i parkova, onda se sjetim starijih hahara koji su kamenjem gađali lampe prije no kaj im cura dođe na dogovoreni sudar. Obično bi to bila lampa kraj kakve klupe u parkiću. Tamna atmosfera na klupici nudila je bolju prigodu za pomnije upoznavanje parova.

U dobi kad sam ja postal fakin, takva atmosfera s ”reduciranom” rasvjetom nudila je nezaboravna druženja u parkiću uz gitaru i pjesmu. Poneka cura bi i pala na glas koji je iz meketavog poprimao ozbiljniji zreliji ton. Tada bi se prošetalo do obližnje osamljenije klupice nad kojom bi titralo sramežljivo svjetlo. Gradonačelnik bi morao razmisliti o tome da napravi park za zaljubljene. Ovako bi usred noći poneki kamen mogao pogoditi zalutalog prolaznika. Lijepo je kad sve svijetli, no za neke stvari dobro dođe i mrak. Znam da se, iz nekog neobjašnjivog razloga, rasvjetnim stupovima vesele i psi.

Nema tog psa koji ne zastane i digne nogu kraj stupića i počasti ga svojom dugo čuvanom mokraćom. Stupovi tako trpe sve i svašta, a meni je pak najljepše kad krenu snimke noćne panorame Zagreba koji svijetli u noći i još je lepši neg kak je. Dakle, gradonačelniče, vi štedite struju pa bumo delali stadione, vrtiće, domove i parkove za zaljubljene. Je, to tak je. Bok svima, i čitamo se!

Leave a Reply