IZ MOG ĆOŠKA: Ma nisu oni s druge planete…

IZ MOG ĆOŠKA: Ma nisu oni s druge planete…

piše: Marina BOLANČA – RADUNOVIĆ

To da su muškarci s Marsa, a žene s Venere, davno je objasnio dr. John Gray, u svojoj istoimenoj knjizi. Kada se pojavila na policama, jedno od pitanja prije prvog listanja bilo je „Oooo moj Bože, što se još novo u tom najkompleksnijem odnosu može reći, može li se naći neki novi recept uspjeha. Ima li uspjeha uopće ili je to sve samo fikcija?“ Iako nam je dr. Gray ponudio, takoreći, rječnik kojim bismo mogli razumjeti ta naša dva (žensko – muška) jezika, jer evidentno je da riječi koje koristimo su iste, ali očito sa sasvim različitim značenjem, opet nismo došli do rješenja. Problem nerazumijevanja i dalje je sveprisutan.

Neki dan nakon jedne polemike kaže meni moj prijatelj „Aaaa sve ste iste“. Naravno da me piknuo u žicu i da je ta generalizirajuća floskula potaknula još dužu, žučnu raspravu u kojoj opet nismo zaključili ništa. Jer koliko je duboko njegovo/njihovo/muško uvjerenje da su sve žene iste, toliko mi s druge strane nišana isto tako pucamo da su svi muškarci isti i pomaka nema, samo se vrtimo u krug.

No, gdje je korijen tog našeg nerazumijevanja, neshvaćanja ili kako god mi to zvali… Evo, tako će npr. žena nazvati muškarca i reći mu, molim te odi doma po djecu i dovedi ih u grad, pa ćemo otići kupiti cipele za starijeg sina. Na to će on pitati, što da im obučem? Žena će reći „Maaa bilo što, nije tak hladno vani“. I onda njen šok. On ih u grad dovede u pidžamama. Naime, klincima se nije presvlačilo, ona je rekla obuci im bilo što, svi su kriteriji zadovoljeni, zar ne? E, pa ne! Žena je očekivala da će ih obzirom da idu u grad obući u nešto lijepo, nešto u čemu je neće biti sram ako nalete slučajno na svekrvu, šogoricu, kolegicu ili prijatelje. On je očekivao točne upute, jer „ooooo moj Bože kome je bitno imaju li klinci na sebi ovo ili ono, pa obučeni su hellooo“… Sve dalje od toga je čisto preseravanje, zar ne?

Ako krenemo od činjenice da ono što je nama/ženama normalno, prirodno, ono što se podrazumijeva samo po sebi, nije tako i njima/muškarcima. Jednako tako njima i nama nisu ni bitne iste stvari. Jednostavno, htjeli ili ne, nisu nam isti prioriteti i nisu nam iste potrebe. Pa iako je suština ista, i jedni i drugi želimo se osjećati voljeni, poželjni, želimo sigurnost, podršku, razumijevanje, ravnopravnost, želimo se skrasiti i biti sretni. Ne mislim sada tu na one jebivjetre s bilo koje strane gledano, nego na one usudim se reći normalne. Ipak naša se poimanja svega toga u mnogome razlikuju. I tu dolazimo do jedne bitne riječi koja nam može prilično zagorčati život, pogotovo ako ju ne izgovorimo jasno i glasno i ako ju ne objasnimo tako da ju sve strane mogu shvatiti i artikulirati u razumljivu formu. Očekivanja su ta moćna riječ.

Muškarci očekuju da će žena prepoznati njihovu potrebu za sexom svaki puta kada oni to požele (da ne kažem što nepristojnije). Žena pak očekuje da će muškarac razumjeti da u danu kada joj je šef na poslu prilično zagorčao život nema potrebu za sexom, ali će i te kako imati potrebu sklupčati se u njegovom zagrljaju, opustiti se i osjećati konačno negdje zaštićenom.

Muškarac će očekivati da žena razumije da je utakmica koja se igra u subotu navečer toliko jako bitna da nema šanse da ju propusti i da zbilja nikako ne može ići njenoj frendici na rođendan. Žena će očekivati da se ta utakmica može pogledati i u snimci i da nije nužno da se zbog toga propusti rođendan.

Banaliziram, ali ključ svih razočaranja nastaje iz toga da ne izgovaramo jasno svoja očekivanja, već smatramo da druga strana mora prepoznati što se očekujemo. I došli smo do majke svih zajeba… Nema te ljubavi, nema ni te strasti ni te želje ni potrebe koja će u situaciji svakodnevnog života, sa svim svojom problemima i obavezama koje nosi, koja će nadvladati bijes koji izazivaju nehajno ostavljene čarape nasred dnevnog boravka ili s druge strane pretjerana pedanterija oko svake sitnice, prigovaranje i zvocanje ubija sve ono čime je veza, brak ili što god počela…

Očekujmo samo da će druga strana razumjeti što od nje očekujemo, ali prvo budimo i jedni i drugi tolike face, pa recimo jasno i glasno što je to što očekujemo, koliko nam to znači, što ćemo time dobiti i koliko ćemo to cijeniti. Pa ako je druga strana baš toliki gad da to i dalje ne želi napraviti, onda sorry – tu nemamo što raditi. Ali ako nije, nevjerojatno je koliko se divnih stvari može desiti. Zajebimo očekivanja i rečenicu počnimo s molim te…

Pusa,

Marina

Leave a Reply