IZ MOG ĆOŠKA: Ma kakav karijes…

IZ MOG ĆOŠKA: Ma kakav karijes…

Marina BOLANČA – RADUNOVIĆ

Kažu da je karijes najraširenija bolest današnjice. Ok, kad se okrenemo oko sebe, pogotovo ako vidimo one koji nisu baš revni u odlascima k stričekima i tetama zubarima, vidjet ćemo puno tih karijesa koji osim što bole, osmijeh čine jako ružnom. No, lako za osmijeh, lako i za bolne zube, najveći neprijatelj čovječanstva nije ni nuklearno naoružanje, ni globalno zatopljenje, ni glad, ni ratovi, najveći neprijatelji čovjeka su kompleksi. Ti mali skrivani vragovi glođu nas do kosti, razdiru nam srž, sputavaju nas da budemo ono što u stvari jesmo, da otvorimo svoju dušu drugima bez ikakvog straha i da u biti živimo u punini ljepote života.

A tih kompleksa ima na stotine… od onih koji nam mute sliku naše vrijednosti bili to kompleksi viška ili manjka vrijednosti, Edipovi ili Elektrini i bez obzira što će psiholozi tvrditi da su traume okidači za njihovo jačanje, pojednostavljeno, ta osobna svjesnost naših mana također je na neki način trauma. No, to da bismo morali pokazati svijetu i one svoje strane koje baš i ne želimo da ih svi vide i znaju da postoje, to bi značilo da će na svjetlo dana izaći naše slabe strane, naše nesavršenosti, naše slabosti, manjkavosti i mane. A to da uopće imamo tu neku krhku stranu, pa da još to svima serviramo na stolu nema šanse da će ikada biti pokazano… oooo neeee neeee… Nema toga što nismo u stanju napraviti kako bismo te naše slabe točke sakrili da nikada ne isplivaju na površinu. Što bi se u stvari dogodilo da netko vidi dalje od oklopa kojeg smo navukli na sebe, da vidi našu nutrinu, da vidi naše pravo malo krhko lice…

Ne jednom bila sam svjedokom npr. mobbinga, usudim se reći da su se poneki okuražili i trudili se iz petnih žila uvući me u svoju mrežu i napraviti me žrtvom tog svog procesa. I moram priznati da su ponekad u tome bili prilično uspješni. Nevjerojatna je ta neka nevidljiva ruka koja vas uvuče u vrtlog tog stanja žrtve i moći koju ruka nasilnika ima nad nama. Samo se od jednom inače prosječno inteligentna osoba nađe u stanju da fakat vjeruje tome da je nesposobna, neorganizirana, glupa, površna… Šansa da iz tog kruga izađete normalni postoji, ali je put vrlo težak. U situacijama poput takvih proučavanje žrtve činilo mi se sasvim suvišno, svi se više-manje bave žrtvama i nadam se da svoj posao dobro rade jer biti žrtva definitivno nije najugodnije iskustvo koje ste doživjeli 

Poput one da je svaka sretna obitelj sretna na isti način, a svaka nesretna obitelj je nesretna na svoj način, tako je i svaka žrtva jednostavno žrtva. Nerijetko u situacijama poput ovakve bilo mi je fascinantno proučavati upravo drugu stranu. Naime, prije ili kasnije kod svih tih nasilnika na površinu su isplivali kompleksi za koje da bi ih se sakrilo nije bilo teško čak ni sustavno maltretirati drugu osobu. Nema jače sile od te zbog koje ćete bez grča na licu napraviti apsolutno sve da ih učinite apsolutno nevidljivima. Gledala sam tako neke jako poslovno uspješne ljude (a btw i to je jako diskutabilno što znači biti jako poslovno uspješan? Da li je to brojka koja pokazuje koji promet ste ostvarili ili koji profit imali? Ili je poslovni uspjeh stvoriti oko sebe poticajno radno okruženje u kojem ćete se ugodno osjećati i vi i svi ostalo oko vas? No, to je možda tema neke druge kolumne.) kako kao bijesne zvijeri trgaju sve pred sobom, ne birajući ni sredstva, ni način, ni put ni riječi kojima će si raskrčiti put. Čak mi je to još i bilo ok, ali čuti da ih to gušenje drugih oko sebe u stvari hrani bilo mi je na tragu ubojstva s predumišljajem. Onak, s kojim pravom? Hellooo… I onda shvatiš da u svakom takvom liku čuči samo jedna sitna duša, prepuna kompleksa i da tu nema pomoći.

Danas sam oplela o poslovnim nasilnicima koje drajvaju kompleksi, ali takvih je sićušnih dušica puno svuda oko nas u svim sferama i aspektima života…Naime, navodno je jako teško stati pred ogledalo i reći na glas… a čuj, hebi ga, tako je kako je… nisam ni najpametniji ni najgluplji niti sam najružniji, ali ni najljepši, sasvim sam prosječan takav kakav jesam i u biti mi je s tim čist’ fajn… jer biti iskren prema sebi osnovna je premisa za sreću… Očekujem da će mi sada mnogi skočiti za vrat i reći ah da baš je to tako jednostavno, zabrijala si… Moj stari, na žalost, pokojni frend tvrdio je da je u biti sve jednostavno i ja sam sigurna da je bio u pravu… Jer biti ono good gay rođeno je s nama, samo smo malo s vremenom na to zabravili i putem ga pogubili, na vagi su prevagnuli kompleksi i natjerali nas da sasvim zaboravimo tu našu dobru suštinu i bit.

U klasi optimist ima još puno mjesta, bacite što dalje sve te glodavce, predrasude i sve što vas tjera da budete bad guy. Imati taj iskreni filing prema sebi, biti dobar i prema sebi i prema drugima, je tako dobro ko najbolje jelo koje bi rado doručkovali, ručali i večerali svaki dan… Pa dobra nam tek!

Pusa,

Marina

Leave a Reply