IZ MOG ĆOŠKA: Pariz zove na još

IZ MOG ĆOŠKA: Pariz zove na još

Marina BOLANČA – RADUNOVIĆ

Već dugo mi je u glavi tutnjala ona Husou “Zašto ja nikad neću vidjeti Pariz?”, jer upravo je tako izgledalo do sada. Svaki, ali bas svaki put kada je Pariz došao na red nešto ga je spriječilo. Čak do te mjere da sam jednom imala plaćen put, boravak… ono sve po peesu i agencija ne dobije dovoljan broj zainteresiranih i put bude otkazan…

Dakle, izmicao mi je godinama. Sanjarila sam kako ću kao friški poststudent ili bi se reklo backpacker ili tegljač naprtnjače zujati po Parizu i pokušavati na sendvičima i petit beurre keksima preživjeti tih 5-6, daj Bože 7 dana.

Onda sam nakon xy odgledanih francuskih filmova poželjela čak i živjeti tamo, ali mali je bad bio sto ne znam beknuti niti jednu riječ na francuskom, do duše osim merde ili ti ga “sranje” što me je na jednom srednjoškolskom ljetovanju naučio francuz u kojeg je bila pakleno zaljubljena moja frendica. Ta moja veza s Parizom u kojem nikad nisam bila na momente je stvarno bila na rubu da nije tužno bilo bi smiješno.

Pa je tako recimo prva asocijacija moje Vlaste na pitanje u kojem ćeš stilu urediti stan, onomad kad smo bili u tom projektu, pa dok sam se ja seljo batrgala da joj objasnim taj moj spoj građanskog stana s elementima vintage ona pukne ko iz topa… Parisian apartmant, pa kaj ne veliš? 😉 i uguglam ja te njene apartmane i uđem u stanje laganog transa daaa tooo je tooo.

Bio je tu, u toj mojoj nedoživljenoj ljubavi i moment kad su me natjerali da odem gledati film Woody Allena, kojeg sorry Woody nemrem smisliti, al rekoh ajde – naslov mu je obećavajući „Ponoć u Parizu“. Brutalno dobro, kasnije odgledano još nekoliko puta, skinuta sva mjuza iz filma i tako to smo se je Pariz voljeli platonski.

A onda je stigao prošli četvrtak (btw zato i nije bilo kolumne prošli put) i ja sam uzbuđena na nivou curke koja ide na dejt s najzgodnijim frajerom kojeg je ikad vidjela, nekim čudom stigla u Pariz. Istog trena postalo mi je jasno da moje uzbuđenje a la šiparica na dejtu ima i te kako opravdanje jer Pariz ne da je brutalno zgodan frajer, nego je to najšarmantniji frajer koje sam ikad vidjela.

Ono što mi je uvijek bilo glupo kod npr. restorana koji se furaju na filing kao da si doma (da sam htjela filing kao da sam doma, ne bih ni došla k vama) e tu je stvarno bio osjećaj kao da sam doma. Sve što sam vidjela činilo mi se tako prirodno i normalno kao da je iza ugla moje ulice u Zagrebu.

Sada s takvim pogledom na grad sasvim bi iluzorno bilo pisati o onom o čemu su napisane tisuće i tisuće riječi o gradu svjetlosti, mostova, parkova, mode, mirisa, gastronomije, arhitekture…
Iako grad čine i njegove vizure, grad prije svega čine ljudi.

U slučaju ovog grada (zajedno s okolicom) čini ga oko 11 milijuna stanovnika i čak 45 milijuna turista koji u njega dođu svake godine. Šarm kojim zrače čine Pariz iznimnim. Možda je to samo tako na prvi pogled, ali dojam koji ostavljaju ne može nas ostaviti ravnodušnima. Prvi susret s gradom obilježio je par umirovljenika koji su se susreli očito čekajući jedan drugoga nakon putovanja. To veselje kojim su zračili i sreću koju su dijelili nakon susreta osjećala se svuda oko njih. Nije ni čudo da Pariz zovu i gradom zagrljaja jer sve je u gradu prožeto nekom notom romantike, intime koje se Parižani ne trude sakrivati, jer dodir koji je toliko potreban ljudskom biću, gotovo kao i hrana, oni se ne libe dati. Čak imam osjećaj da gusto postavljeni stolovi mnogobrojnih pariških bistora prije imaju za cilj povezati goste, ispreplesti njihove priče i skinuti zonu diskrecije, podržavajući bliskost u svakom pogledu i segmentu života.

U tih par dana što sam ih provela tamo, nije ni imalo smisla trošiti vrijeme na čekanje u redu za lift Eiffelovog tornja, u ostalom od te ideje nas je definitivno odgovorio pljusak koji se srušio na nas, ali upravo zbog pljuska smo pojeli odlične waffle, ali i ušli u diskusiju o gotovo svemu s dvoje afričkih emigranata koji rade na kiosku s pecivima, koji su se požalili da rade po dvije smjene jer jedino tako mogu preživjeti i uštedjeti koji euro.

Iako je pariški metro (tako kažu) jedna od najjednostavnijih metroa za snalaženje i orijentaciju, tamo sam se osjećala potpuno bez ikakve šanse da se snađem ostanem li u tom prostoru sama. Kažu da je to jedan od najdužih metroa na svijetu sa 214 kilometara tračnica i preko 500 stanica. U svakom slučaju bez njega ovaj grad ne bi imao šanse. Tolike udaljenosti ne bi bilo moguće prijeći za tako malo vremena, a dolazak čak i iz predgrađa do samog centra ne traje dulje od pola sata. Čim vas vide izgubljene s kartom grada ili samo metroa u ruci, Parižani će se sami ponuditi za pomoć. Jedini nedostatak može biti ako slabo govore engleski. Tada se može dogoditi da vam savjetuju nešto sasvim pogrešno, ali obzirom da i to čine s toliko duha, nije im za zamjeriti.

Oni sviraju po svuda. U metrou, na stanicama, po gradskim ulicama, barovima… jednostavno sviraju…

Smeđi, žuti, bijeli, rozi, zeleni… Budimo sasvim iskreni, osim Parižana, s nogu su me oborili i makaroni. Iako porijeklom iz Italije, makarone su pariški slastičari doveli do savršenstva… Kada sam prije nekoliko mjeseci gledala dokumentarac o Laduree bilo mi je jasno da ono što sam do sada probala pod tim imenom nije bilo ono pravo. Skupocjeni s razlogom, pariški makaroni nešto su najbolje što sam probala u posljednje vrijeme. U međuvremenu sam isprobala zagrebačku ponudu ove specifične slastice, no, na žalost nisam pronašla niti jedan koji bi bio na tragu pravih francuskih makarona. Stoga se namjeravam ovih dana okuražiti na home made verziju, javim rezultat 😉

Bez obzira što su do sada napisali o pariškoj modi, kreatorima koji su nalazili inspiraciju u pariškoj prošlosti, umjetnosti, budućnosti, ali ono što Parižanke apsolutno znaju najbolje, a to je biti svoje… Nema opterećenja trendovima, nisu sve isto isfenirane, nemaju sve istu boju kose, ne furaju sve iste outfite kao recimo naše curke na Zg špici… Pariz ti omogućuje da budeš svoj, voli te baš takvog kakav jesi, nema niti najmanju potrebu da te mijenja i to je ono nešto. To je ona kemija koja je nužna da se rodi ljubav, beskrajna, vječna…. I kako mi je po povratku rekla moja draga frendica, Pariz zove na još…

Pusa,

Marina

Leave a Reply