IZ MOG ĆOŠKA: Malo smo si pedocentrični ili?

IZ MOG ĆOŠKA: Malo smo si pedocentrični ili?

Marina BOLANČA – RADUNOVIĆ

Ako je vrijeme relativan pojam onda je i to kad sam bila klinka relativno davno.

Davno  ili ne, vrijeme je od kad sam bila dijete, do rođenja svog djeteta,  promijenilo se naglavačke. Koliko je to dobro ili ne, pokazat će opet vrijeme. Bilo kako bilo neke me stvari fakat žuljaju. Zlobnici, da žuljaju me i zato što su mi tijesne, ali sada nisam na to mislila ;-P

Počnimo od početka, pa tako se recimo na popisu „ono“ to moraš imati stvari za doček djeteta iz rodilišta našla se i najveća glupost koju sam ikad kupila, koš za bacanje pelena. Prvo je trebala cijela nauka da se to čudo stavi u funkciju, pa su se trebale kupiti posebne vreće u koje su se te iste pelene bacale…

Sve u svemu nepraktično i nepotrebno do bola. Znam da je moja stara izgrbila kičmu nad svim onim platnenim pelenama koje je rifljala iza sister i mene, tako da sorry ekologija, ali pelenama kao takvim dajem duboki naklon. No, svim tim must have pomagalima mislim da smo samo odredili sebe kao roditelje full orijentirane na klince kojima oooo daaaa želimo samo najbolje na svijetu, ali ipak ne gušimo li im pomalo?

Vrijeme provedeno ćubeći u parku, animirajući ju da se zabavi, slušajući hiper dosadne spike onih koji su u pedocentričnost zaglibili još dublje od mene i sve mi se svede na to kad su piškili, a kada kakali i kada prva voćkica i kada meseko oooooo životeeee, jedno je od najdosadnije provedenog vremena ikad. Nisu klinci krivi što se ne igraju međusobno, kad se ni ne vide od nas staraca koji se furt u nešto miješamo, petljamo umjesto da ih pustimo na miru.

Ako se za naše vrijeme odrastanja može reći da nas je odgajala ulica, pa što drugo reći nego ulica jobwell done! Iz ove perspektive nedavnog klinca i još uvijek friško roditelja, ne vidim ništa loše u igranju graničara na školskom do iznemoglosti, sanjkanja na Antunovcu ili Kajfešovom brijegu kad padne noć (tamo je bila relativno nova rasvjeta) penjanja po starim šupama, krađi Leskovarove teško uzgojene ruže…

A o tome koliko me u životu odgojio moj Donji Vezac (selo iznad Primoštena odakle potječu moje Bolanče) gdje je najmanje bilo bitno tko si i odakle si, bitno je bilo samo jel danas tvoj red za izvesti stričeve ovce i kozu na pašu i onda ujutro započeti strininom pogačom ispod peke i svježim kozjim mlijekom, mogu napisati ne kolumnu nego cijelu knjigu.Starci su bili tu, ali nam nisu visili nad glavom. Ja sam recimo u srednjoj školi imala dvije godine školu ujutro, a dvije poslijepodne, što je btw bilo idealno za sve one silne izlaske… I tako jedno jutro pred kraj četvrtog srednje budi mene moj stari u panici, aaaaa zakasnit ćeš, diži se… I kažem mu ja, stari ja već godinu i pol imam školu samo popodne. Jel? kaže zbunjeno stari i produži u kuhinju s novinama i friškim bijelim kruhom za doručak.

A kako to izgleda danas?

Klince smo isprepadali svime i svačim, od potrebnih upozorenja napravili smo im frustracije i čudom se čudimo što se ne igraju, nego svu zabavu nalaze u svim mogućim gadgetima. I opet, nisu klinci krivi, nego mi! Samo pola mojih poznanika je neki od tableta kupilo klincima, a o tome koliko sam pistof od iPhone u osnovnoj školi, to neću ni pričati. I sad ja tu pametujem, a kad me Zmaj krene pilati i kad si pomislim, pa joooj neću da joj se djeca rugaju, pa nije da si ne možemo priuštiti napravit ću glupost ko i svi drugi i već ju vidim s istim tim iPh kako praši u školu. Glupo, krajnje glupo, no ima li smisla na primjeru vlastitog djeteta pokušavati promijeniti svijet? Zar nije lakše ploviti na tom valu nego pokušavati napraviti nešto što djeluje gotovo utopijski. Iako se busamo u prsa kako nam je najveći prioritet sreća naše djece, nisam baš ziher da ćemo sreću postići prateći ih u stopu i kontrolirajući svaki njihov pokret. Isto kao što previše samo analize dovodi do paralize, tako i preveliki fokus na nečem ne vodi dobrom.

Jednostavno se ne mogu oteti dojmu da će našu hiperbrigu klinci prepoznati kao sputavanje, a poznato je da su okovi krila da se brže leti. No, bilo kako bilo tko je bez grijeha neka prvi baci kamen, a ja odoh nazvati svoje dijete koje je eto ostalo još par dana na moru, da provjerim u najmanju ruku jel’ piškilo i kakilo 😉

Tako nam Bog pomogao ;-))

Pusa,

Marina

Leave a Reply