IZ MOG ĆOŠKA: Spakirani u male kofere

IZ MOG ĆOŠKA: Spakirani u male kofere

Ćošak, kut, kantun ili kako god ga se zvalo uvriježeno se koristio, kad sam bila klinka, kao mjesto gdje si išao odslužiti neku kaznu, smiriti uzavrele duhove i onak malo popričati sam sa sobom… S druge pak strane govori se i da žena drži tri ćoška kuće…

No, moj pogled na ćošak, barem u ovom kontekstu je nešto sasvim drugo… Ponekad je zbilja potrebno zastati i stvari koje se ono nas zbivaju promotriti staloženo i u miru. Nema boljeg mjesta za to od The Ćoška… Dok ti leđa „čuvaju“ zidovi, nasloniš se i vidiš sve.. I dobro i loše… Čak i onu prašinu na polici i paučinu iznad ormara, ali i veselje koje proizvedu klinci ili kućni ljubimac igrajući se na sredini sobe…

E, upravo zbog svega toga se ova kolumna i zove po tom preglednom mjestu iz kojeg se sve vidi, a poznato je i da ženskom oku malo što promakne… Ah, reći će netko… Ah, daaa žene imaju mišljenje o svemu. Pa najbolje da nemaju… Srećom sada to možemo i reći jasno i glasno, čuo nas netko ili ne… No, da ne bi pomislili nemam niti trunkicu namjere povoditi se za nekim strejt feminističkim stavovima niti je to ikada bila ideja, čak štoviše ljepota žene i njenog mišljenja je i u njenoj krhkosti, ranjivosti, emocijama kojima zrači, snazi koju nosi u sebi i osmjehom koji sve ovo čini nevidljivim. I samo iz te perspektive pretresat ću teme koje se, kao na primjer današnja, jednostavno otvore, same od sebe.

Vraćajući se neki dan u Zagreb nakon vikenda provedenog s familijom na moru, stojim u lobiju hotela i čuvam stvari dok je muž otišao po auto. Vani je milijun stupnjeva i ne da nam se tih naših „800“ kofera i torbi tegliti do parkinga. Recepciji za check out prilazi također tročlana obitelj. Svatko sa svojom malom putnom torbom. Vidjela sam ih i kad su dolazili, tada do duše nisam vidjela njihovu prtljagu, a sada sam u pravom šoku. Pokušavam shvatiti kako uspijevaju ono što meni nikada ne polazi za rukom, predvidjeti sve korake, događaje, mjesta na koje će otići i ponijeti sa sobom samo ono što im stvarno treba… Ok, samo su 3 dana u pitanju, ali kako točno znati što će mi kada trebati, kako da znam da mi neće pasti na pamet ustati ranije ujutro i otrčati jednu rundu onako uz more kada se dan još budi ili kako da znam da mimo „protokola“ neće uletjeti poziv na neki biznis ručak ili kako da znam u kojem ću filmu biti koji dan i što će mi se htjeti raditi. Kako unaprijed predvidjeti život?

Jedna moja prijateljica uvijek nosi malu torbicu u kojoj su sve stvari beskrajno točno posložene. Svaka stvar ima svoj mjesto, štoviše čak i svoj poseban etui. Od uvijek sam bila fascinirana njenom preciznošću i točnosti.

Nikad nisam shvatila kako jer mojoj ženskoj torbici malo je falilo da dobije strogu zabranu nošenja od strane ortopeda jer pod njenom težinom gotovo da se savijam ko pingvin kojem je dosadno.

Tamo negdje u jesen ’91. srela sam na početku Tkalče prijateljicu s kojom sam sjedila u srednjoj školi, moja gospićanka najednom je cukala na ramenu torbicu veličine omanje putne torbe. „Kaj će ti to? Putuješ?“, pitam ju. „Ne putujem, nego ne znam kako će završiti dan. Ne znam da li će tetki u stan doći netko novi od rodbine iz Like, gdje će me zateći uzbuna, pa ću morati prespavati kod nekoga, moram uvijek imati sa sobom sve što mi treba za par dana, smije se moja Ličanka i odjuri dalje u svoj neplanirani dan…

Onda sam sredinom devedesetih upoznala Rutu… Borša (više njih naravno) imala je gotovo kultni status u njenom životu. Osim što ih je kombinirala kostimografski precizno uz svaki outfit, u njima je imala uvijek toliko stvari da joj se nije moglo dogoditi niti slučajno da joj nešto pofali… Neee nije stvar ni kozmetike ni dokumenata ni pribora za šivanje, sasvim neočekivano u njenoj se torbi moglo naći svašta od rezervnih čarapa do bušilice za rupice na remenu… Nije mi bilo jasno zašto to sve stalno cuka sa sobom, ali s vremenom koje smo provele skupa bilo mi je jasno da se širina njenog pogleda na svijet i ljude, da energija kojom zrači i toplina kojom je uz sebe vezala ljude ne mogu biti stavljeni u malu torbicu.

Ne znam biti spakirana u male kofere. Ni doslovno ni simbolično. Kužim je to ponekad neshvatljivo za okolinu ili kako bi rekla moja sestra „umorim se samo dok te slušam gdje si sve bila i što si sve radila i to u samo jednom danu“, no ograničenost sputava maštu, a bez njen nema ni prvog koraka, a kamo li cijelog putovanja.

Iako su se kroz vrijeme promijenili okviri u kojima se krećemo i razmišljamo, i danas kao i nekad prije brinemo što će reći selo, čak možda i više nego ikad prije, jer i selo je postalo daleko veće. Sada se pomno bira svaka fotka koja se stavlja na bilo koji profil bilo koje društvene mreže, molimo da nas se ne tagira na fotke s tuluma na kojem nismo ispali baš nice, ako slika nema dosta lajkova odmah se briše jer samo se sramotimo… Sve se planira, krivi status, post ili ne dao Bog korak može upropastiti sve, opterećeni smo svime i svačime… Ne znamo više ni kakav je osjećaj hodati bos po svježe pokošenoj travi, ni kako miriši zrak uz more kada sviće, ni kakav okus imaju kupine ubrane s grma uz prašnjav put koji vodi u vinograde, ni kako je to otići ujutro na kavu, a onda spontano provesti dan s prijateljima mijenjajući lokacije onako kako kaže papirić kojeg je izvukla sretna ruka… Kao da si ne dozvoljavamo živjeti. Pogubili smo se i činimo sve da zadovoljimo formu koje je propisao netko drugi, a da pri tome vjerujemo da smo pravi revolucionari samo zato što tu i tamo šeramo statusa nekog coll citata… Sve smo primijenili, ali smo i dalje, spakirani u mali kofer…

Kako god nema šanse da završim prvu kolumnu ovako pesimistično, ak ste za, ajmo skupa potražiti ružičaste oblake, balone od sapunice u kojima se boje prelijevaju kao u dugi, idemo se smijati, pa ako već nemamo kome, onda sebi samima. Vama za početak ostavljam da se smijete meni i ja ću s vama.

Vaša Marina

CATEGORIES
Share This